Putem šverca duhana

Zahvaljujući svom geogafskom položaju Hercegovina je specifična regija u kojoj kultura sadnje duhana ima dugu tradiciju i datira još iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Duhan je robna kultura, za koju se dobijao novac, nužan za finansijsku dopunu gospodarstva i u narodu je bio poznat pod nazivom žuto zlato.

Okupacijom Bosne i Hrecegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije proklamuje se Zakon o osnivanju monopola, po kojem se pod nadzor države stavlja cjelokupna priozvodnja, prerada i prodaja duhana. Duhan se mogao slobodno uzgajati za vlastite potrebe, ali se za prodaju morao placati porez zvani "mururija". Suočeni sa neimaštinjom seljaci su primorani da uče novi zanat, poznatiji pod imenom "torbarenje" i započinju šverc duhanom.

Radilo se o vrlo unosnom ali i opasnom poslu, koji je zahtjevao veliku snalažljivost i vještinu izbjegavanja tadašnje milicije. Tražio je mnogo teškog i sitnog rada, zapošljavao je sve članove porodica, od djece preko odraslih do staraca, potpomognuti nezamjenjivim članom, magarcem, avanom i mašinom za križanje duhana. Za razliku od bezopasnog magarca, avan i mašina bili su nešto od čega se ledio dah, ne samo onima koji su posjedovali, već imali i samo neku vezu s njim. Čuvao se stoga negdje u podrumu ili, bolje, u skrivenoj pećini, pa često ni ukućani nisu znali za njega.

Duhan se nije smio imenom zvati, jer svugdje su bile uši, zavist ili je netko, jednostavno, bio ucjenjen pa je morao prošaptat ime mjesta gdje se on, u polutami, krije. Duhan se "križo" po cijelu noc, ili i dulje, i selio iz jednog sela u drugo, pa sve do glavnog odredišta.

Milicija bi po selu pitala i tražila puteve šverca, nebi li koga pronašla, a seljaci bi muku mučili da ih ne otkriju,jer bi to značilo koju godinu zatvora ili, u suprotnom, saradnju. I straža se postavljala, da na vrijeme dojavi raciju, ali bi od toga kadkad bila mala korist. Onaj koji križa duhan toliko se znojio i mirisao duhanom da ste ga mogli otkriti među desetinom, pa cak i da se imao gdje okupati.

Milicija je opet imala svoje načine. Nož na avanu s morao oštriti i kovati povremeno kod majstora kovača. Majstori kovači uvjek su bili za nešto krivi i dugovali bi milicionerima nadoknadu za neku njihovu blagost, te su, čim bi otkovali nož, sve njima prijavili. Hercegovci bi pronalazili način da podmite miliciju ili na drugi način odvrate od traga, tvrdeci da nose vino, pa čak bi im i davali da probaju, tako ne sluteći da se ispod male površine vina nalazi pravo malo blago, žuto zlato!

Avanture švercera duhana su dio legendi vezanih za naše planine. Ova priča je podsjećanje na te ljude i neizvjesnosti kojima su bili izloženi u planinama, uz želju da se dio tog predanja osvježi i sačuva od zaborava.

Život na škrtim prostorima zapadne Hercegovine bio je težak kroz historiju. Jedna od rijetkih poljoprivrednih kultura koja je tu uspijevala bio je duhan. Država je strogo nadzirala proizvodnju duhana. Proizvodnja za svoje potrebe i slobodnu prodaju bila je strogo zabranjena. Međutim ljudi koji su se bavili uzgojem i proizvodnjom duhana, da bi prehranili porodicu i iškolovali djecu, bili su prisiljeni da na crnom tržištu prodaju “škiju”, kako je narod zvao hercegovački duhan.

Šverc duhanom bio je unosan, ali i jako opasan posao. Da bi izbjegli zasjede šverceri su birali teško prohodne staze i visoke planinske prevoje noseći teret na svojim leđima. Danas se švercuje cigaretama, a za prenos se koriste šleperi i brodovi. Stoga je i ova priča o švercerima duhana ponovno proživljavanje istinske avanture što postoji samo u legendi.
Putevi švercera duhana iz zapadne Hercegovine vodili su u Dalmaciju, Zagoru, Krajinu, Posavinu, Bosnu… uglavnom u veće gradove: Split, Makarsku, Dubrovnik, Sinj, Knin, Bihać, Banja Luku, Brčko, Jajce, Travnik, Sarajevo, Foču itd… u kojima je postojala potražnja za “hercegovačkim zlatom”, kako su škiju od milja zvali strastveni pušači.

Natovareni teškim ruksacima šverceri su na put kretali sa zebnjom, ne znajući da li će teret koji nose prenijeti bez muke i problema do željenog cilja. Bila je to svojevrsna avantura u kojoj se lako gubio i život. Šverceri duhana bili su glavna vijest u crnim hronikama novina.
U primorje se se išlo kozjim stazama preko vrletnog Biokova. Najteže je bilo prenijeti duhan u Sarajevo. Osim što je prilično udaljeno, valjalo je preći planine: Prenj, Visočicu, Treskavicu i Bjelašnicu. Sve odreda visoke planine na kojima se vrijeme često mijenja zbog sudaranja mediteranske, kontinentalne i planinske klime. Ljeti se u jednom danu mogu izmjeniti sva godišnja doba!

Teško prohodan planinski teren i vremenske nepogode nisu bile jedina prepreka na putu, stalna opasnost vrebala je od zasjeda i mogućeg napada divljih zvijeri. Da boravak u planini ne bi neplanirano produžili, šverceri su sve probleme rješavali “u hodu”, bez zastoja i odlaganja.
Prelazak preko planina je trajao nekoliko dana, uz cjelodnevno naporno hodanje.

Šverc duhana, i pored svih nedaća na putu, se odvijao redovno bez obzira na godišnje doba i vremenske uslove koji su vladali u planini. Za vrijeme Austro-Ugarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije zasjede su postavljali žandarmi, a u SFR Jugoslaviji pripadnici Narodne Milicije. U slučaju da upadnu u zasjedu šverceri su nerijetko znali upotrijebiti i vatreno oružje kako bi sačuvali živu glavu i spasili dragocjeni tovar koji su nosili.

Šverceri su u toku prelaska preko planina često mijenjali pravce kretanja da bi zavarali trag. Pravac kretanja bio je velika tajna, samo njima znana, čak ni njihovi najbiži u kući nisu bili upoznati s ovim.

Preko planina krenuli bi i po lošim vremenskim uslovima, nadajući se da će tako izbjeći zasjedu. Mnogi od njih su tako zalutali u magli, smrzli se ili stradali u sniježnim lavinama.
Savlađujući surovi i komplikovani planinski reljef u nepovoljnim vremenskim uslovima, natovareni teškim ruksacima, šverceri su morali biti snažno građeni, krajnje izdržljivi i vrsni poznavaoci terena kojim su se kretali. Planine koje su prelazili poznavali su “k'o svoj džep”. Znali su položaj svih vrela, pećina, čobanskih koliba, planinarskih i lovačkih skloništa… Izbjegavali su ova mjesta jer su zasjede najćešče postavljane u njihovoj blizini.
Ponekad su za vodiče ili nošenje duhana uz dobru novčanu nadoknadu angažovali mještane iz sela u podnožju planina koje je trebalo preći. Neki od mješatana kasnije su se osamostalili i počeli da švercuju duhan za “svoj račun”.

Ruševni ostaci žandarmerijskih ljetnih karaula tj. “pandurica”, kako su ih šverceri zvali, mogu se i danas vidjeti na lokacijama: Gvozdine (965 m nv) i Rujište (1050 m nv) na Prenju; Čelina (1220 m nv), Valje (1453 m nv) i Rogoj (1315 m nv) na Treskavici; Bijele vode (1420 m nv) i Umoljani (1390 m nv) na Bjelašnici; Radovan planini kod majdana gvožđa (1200 m nv); Jablan vrelu (1588 m nv) na Leliji; pod Stogom (1500 m nv) na Zelengori.

Nakon savladanih prepreka i nedaća na planini, po dolasku u Sarajevo šverceri su odlazili u jednu ulicu pod Kovačima. Ulica je kratka i uska. U gradu se znalo da se u ovoj ulici prodaje duhan “ispod ruke” i često su vršene racije ali je plijen bio beznačajan. Očito su šverceri imali precizne dojave u koje će se vrijeme čuvari zakona pojaviti.

Šverceri su imali svoje lične čuvare koji su budno osmatrali sve prilaze ulici. Na najmanju sumnju brzo bi je napustili i u sporednim uličicama sačekali da kontrola prođe. Nakon toga bi se vratili i nastavili trgovati kao da se ništa nije desilo. Kod sebe su držali dvije-tri “košulje” duhana, ne više, ostatak je bio na čuvanju u kućama i stanovima kod povjerljivih ljudi.

Čuvari su za svoje usluge dobijali novac ili duhan u prutuvrijednosti. Prilikom trgovine kupac je bio taj koji je prvi prilazio, tiho pitajući švercera pošto “košulja”.
Škija se pakovala i prodavala u kutijama za muške košulje, te je to bila osnovna maloprodajna mjera. U slučaju veće narudžbe, predhodno dogovorene, išlo se direktno na adresu kupca. Duhan bi prodali za dva-tri dana i nakon toga se vraćali kući, vozom ili autobusom za Mostar. Po povratku kući i nakon kratkog odmora iznova bi krenuli u novu avanturu prenošenja duhana.

Šverceri duhana vješto su birali staze prilikom prelaska planina i rijetko se neko od planinara susretao s njima. O svom susretu sa švercerima duhana “oči u oči” evo šta mi je ispričao sarajevski planinar Vinko Tomičić:

“Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Ljeto je uveliko trajalo. Vrelina u gradu natjerala nas je da svježinu potražimo u planini. Sa prijateljem Đurom Gϋrt dogovorio sam da nekoliko dana provedemo planinareći na Prenju.

Putujemo autobusom za Mostar. Izlazimo u Potocima i do Rujišta stižemo po najvećoj vrelini s teško natovarenim ruksacima. Ispred doma bila su parkirana dva crna mercedesa. Od domaćina smo saznali da se automobilima dovezao drug Džemal Bijedić s društvom. Džemo se od politike najbolje odmarao boraveći u planini. Volio je planine i često se družio s planinarima. Noćili smo na Rujištu i sutradan nastavili put preko Bijelih voda za Jezerce. S nama je trebao ići prof. dr. Stevo Jokanović iz Zagreba. Ali on je ostao na Rujištu da potraži konja s kojim bi prenio nekoliko madraca i deka za kuću na Jezercetu.

Po dolasku u planinarsku kuću Jezerce smjestili smo se u potkrovlje kuće. Jedan dio potkrovlja nije bio pokriven. Ne mogu se sjetiti je li krov kuće bio u izgradnji ili su ga snijegovi predhodne zime oštetili. U kući smo zatekli mladi bračni par, mladoženja se zvao Zdenko, ime mlade sam zaboravio, došli su da planinare kao i mi na više dana.

“Sutradan je stigao Stevo s konjem i donio madrace i deke. Noć koja je uslijedila ostaće mi duboko u sjećanju. U sred noći čulo se otvaranje vrata u prizemlju kuće. Kroz otvor u podu između daski ugledali smo žar nekoliko upaljenih cigareta. U tami se nisu mogla raspoznati lica neznanaca. Tiho su između sebe razgovarali, i nismo razumjeli o čemu pričaju. Tada su u planinama vođene potjere za odmetnutim pripadnicima neprijateljskih jedinica preostalih nakon završetka Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije.

S razlogom smo se zabrinuli za svoju sigurnost. Stevo Jokanović, koji je bio među nama najstariji brzo se snašao. Šaptom je rekao da Đuro i ja odmah siđemo u prizemlje i neznancima kažemo da ih on poziva da dođu gore kod njega na “kafu i rakiju”. Sa strahom smo sišli u tamno prizemlje. Neznacima smo uputili poziv i s nama je odmah krenuo jedan od njih, vjerovatno vođa grupe. Vrata potkrovlja je odgurnuo cijevim automatske puške. Svjetlost upaljene svijeće u potkrovlju obasjala je neznaca. Bio je visok, plećat, brkat, preplanulog tena, skoro crn u licu. Pokreti njegovog tijela bili su hitri.

Pozdravio je sve u potkrovlju i sjeo do Steve. Tiho su razgovarali uz kafu i rakiju iz Stevine čuturice. Nakon kratkog vremena, pridigao se i rukovao sa Stevom i na polasku mu darovao malo pakovanje “škije”. Prije nego je napustio potkrovlje značajno nas je sve pogledao i kroz stisnute zube, ne vadeći cigaretu iz usta izgovorio: “Eto ljudi, dogovorili smo se, niste nas vidjeli – nismo vas vidjeli”.

U kući je bilo tiho cijele noći i od straha nismo ustajali da idemo na wc! Kada se razdanilo pridigao sam se i pogledao kroz otvor između daski. Neznancima nije bilo traga, zorom su otišli. Svima nam je laknulo. Na rastanku Stevo nam je rekao da su onu noć bili šverceri duhana i da o susretu nikome ni riječ ne kazujemo, pa ni svojima kod kuće!”

Pripremajući ovaj prilog sjetih se jednog događaja u vezi švercera duhana kojem sam prisustvovao:
“Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća na Bjelašnici, po gustoj magli, stigosmo na Mrtvanjske Stanare. Bila je subota i začudo u planinarskom domu nismo zatekli dežurnog domaćina, što se u ono vrijeme rijetko moglo desiti. Glavni ulaz u domu bio je zaključan i od kiše koja je počela da pada sklonili smo se u vjetrobran sporednog ulaza.

Vjetrobran po običaju nije bio zaključan da bi se planinari mogli skloniti u slučaju nevremena. Bilo nas je šestoro i u prostoru veličine “dva sa dva” jedva smo stali. Sjeli smo na pod i između sebe na koljenima stavili jednu široku dasku da nam posluži kao “stol za ručavanje”. Avdo Jelačić je u svom ruksaku uvijek nosio benzinsko kuhalo, lončić, dva-tri findžana, kesicu s mljevenom kafom i nekoliko kocki šećera. Pažljivo je na dasci postavio kuhalo s lončićem i upozorio nas da se ne smijemo micati da se voda iz lončića ne bi prosula. Iz ruksaka smo izvadili svoje “iće i piće” i poredali na dasci.

Dok je voda u lončiću kuhala neko je od od prisutnih pitao Avdu da nam ispriča o svojim susretima u planini sa švercerima duhana. U to vrijeme Avdo je bio među nama najstariji po godinama i planinarskom iskustvu. Počeo je da planinari još kao dječak u vrijeme Kraljevine Jugoslavije! U priči o švercerima duhana Avdo se toliko uživio, a i mi s njim, da niko nije primjetio da voda kipi iz lončića. U jednom momentu vrela voda je opržila Avdu po ruci. Od bola je skočio prevrnuvši dasku zajedno s kuhalom, lončićem, findžanima i cjelokupnim “ićem i pićem”. Pri tom je toliko glasno opsovao švercere da smo ga kasnije zezali kako su ga sigurno svi šverceri zapadne Hercegovine čuli!

Avdo više nije živ i ove anegdote se uvijek rado sjetim, kao i planinarenja s njim”.
Evo još jedne od mnoštva zgoda i nezgoda koje su se događale tokom prošlog stoljeća:
“Drugarice Mare, kako se zvao taj drug kojem ste nosili duhan?” – pitao je isljednik švercericu duhana.

Ona mu je po drugi put ponovila izmišljeno ime, kao i cijelu priču o tome kako je veliki ruksak pun duhana donijela u Sarajevo. U to vrijeme početkom sedamdesetih godina taj ruksak duhana bilo je pravo malo bogatsvo.
Isljednik je bio uporan i htio je vidjeti koliko je švercerica Mare ustrajna u svojoj priči i odbrani:
“Drugarice Mare, recite vi meni opet kako je ime drugu kojem ste nosili duhan?”.
“Druže sudija, vi ste stvarno manit čovik!” – uzvrati Mare svjesna da ne može ništa izgubiti. “U nas maloj dici kažete jednom i ona zapamte, a ja vama govorim već treći put i vi ne možete zapamtit!”
Isljednik, sav u čudu od iskrenog odgovora, naredi da joj vrate ruksak s duhanom i obeća joj da od toga dana ubuduće nesmetano može švercati duhan u Sarajevo. Ako joj neko bude pravio probleme neka se javi njemu i on će sve to srediti. Isljednik je bio zadivljen njenom snalažljivošću da sebe i svoju porodicu prehranjuje švercom duhana.

Autor teksta i fotografija: Braco Babić
(http://www.zone-2000.net/arhiv/10/046duhan/doc01.htm) 

Više informacija na